Beogradska autobuska stanica

Torba, povlastica i osmeh bili su Jeleni najvažnije stvari tog petka. Nakon uspešno završenog mastera dobila je informaciju da je ušla u poslednji krug selekcije za posao šumarskog inženjera u privatnoj firmi u centru Beograda.

Užurbano je išla tramvajem broj 14 do Slavije i broj 7 od Slavije do Beogradske autobuske stanice. Prisećala se svog prvog dolaska u Beograd, znaka Beogradska autobuska stanica koji je videla kada je izašla iz autobusa. Prve kafe koju je popila u bifeu na stanici.  Odlazaka kući nakon uspešno završene godine, ali i razočarenja nakon ispita koje nije uspela da položi.

Letovanja u Crnoj Gori sa drugaricama, poznanstava koje je stekla dok je čekala autobus.

Momaka koji su joj na toj istoj stanici nosili kofere.

Kupila je tog kišnog dana kartu za Kraljevo i žeton, kiša je pljuštala. I neka, kiša čini da čovek bude srećniji što je unutra, što je na sigurnom. Sve je bilo dobro, trebala je da se odmori par dana kući pa u ponedeljak ako bude sve u redu dobije posao. Razgovor je zakazan za ponedeljak  12h u modernoj kancelariji na pet minuta peške od Beogradske autobuske stanice.  To znači da se može vratiti autobusom koji ni u kom slučaju neće doći na BAS nakon 11h istog dana.

Lepo će se odmoriti u Kraljevu pred razgovor i u ponedeljak dobiti šansu da konačno unovči ta vredna devojka svoje znanje u struci. U to ime kupila je i roditeljima neke poklone. Poklon ne stigne uvek onom kome je namenjen, Jelena je tako zaboravila kesu na stanici kada je kupovala kartu žureći na autobus.

Setila se toga tek kada je autobus prolazio pored Gornjeg Milanovca.

Dok je bila u Kraljevu nije pratila vesti, televiziju inače nije gledala.  Šta tu ima korisno da se vidi.

Pošla je u Beograd u ponedeljak ujutru sa dve nade.

Prva, da će se zaposliti, profesionalno se ostvariti, živeti od svog rada.  Prvi posao u struci.

Druga, da će naći poklon i potruditi se da stigne onom kojem je namenjen.

Iznenadni kvar autobusa doveo je u pitanje ostvarenje njenih nada. Ipak i sa tim kvarovima autobus je u poslednjem trenutku trebao da stigne na BAS. Nije Jelena obraćala pažnju tog dana na bilo šta što bi je omelo od razgovora za posao.

Međutim, brzo je saznala da autobus ide tamo gde se zaputio, ali ne tamo gde je očekivala. Ne u Karađorđevu, već na Novi Beograd. Gužva i kiša tog jesenjeg dana predočavali su da vreme nije na Jeleninoj strani, a to što nikog nije dobila na svom “željenom” poslu još više je ukazivalo na ishod.

Nije uspela da nekog tamo dobije i javi da će kasniti, kasnila je, nisu imali razumevanja. Nisu je ni saslušali. Opravdan postupak ili postupak lišen neke empatije koja bi, valjda, trebala da postoji svuda pa i u profesionalnom životu dok nas ne preuzmu robotu ili dok svi ne postanemo savršeni, kako god, to je unapred obojilo celu nedelju u sivo.

Onako razočarana promenila je rutu i pošla je do zgrade sada već stare autobuske stanice u Karađorđevoj ulici da pronađe svoj poklon. Prvi put je videla tu zgradu bez ljudi. Zatvorena vrata, pogašena svetla, prazni peroni. Videla je kesu iza zaključanih vrata. Obaveštenje na vratima bilo je da je stanična zgada zatvorena, a od svega je ostao potpis vozača poslednjeg autobusa koji je krenuo sa te stanice.

Nedelja, 30. septembar 2024. godine, 0:50h.

Nema ni poklona, ni posla. Ni sama ne zna kako je stigla do svog stana na Voždovcu i krenula da plaće. Pa da brine, treba platiti kiriju, a ne želi da bude na teretu roditeljima.

U tom trenutku videla je na LinkedInu da je jedan od profesora sa njenog fakulteta podelio oglas za posao za inženjera šumarstva. Radi se o stranoj firmi u Novom Sadu.

….

Šest meseci kasnije Jelena sedi u svojoj kancelariji u centru Novog Sada. Ima platu i veću od one kojoj se nadala. Ređe odlazi u Beograd, ali sada vrlo dobro zna gde treba da dođe i odakle treba da pođe.  Poslodavac kod kojeg nije otišla na razgovor se nalazi u fazi gašenja, došao im je novi menadžer koji je zaposlene rasterao i firmu zakatančio.

Tri godine kasnije, Jelena se vozi u kolima zajedno sa svojim mužem na putu do njihovog zajedničkog stana. Njena novosadska firma otvorila je kancelariju u Beogradu. Povremeno odlaze da evociraju uspomene kod stare stanične zgrade, bez koje se verovatno ne bi upoznali. Logično, stanica je mesto rastanka, ali i mesto susreta.

……………………………………………………………………………..

Beogradska autobuska stanica nije zatvorena, ali stanična zgrada u Karađorđevoj jeste.  Bila je i ostaće jedan od simbola Beograda, mesto susreta sa Beogradom za one koji dolaze i mesto rastanka za one koji (uglavnom privremeno) odlaze.

Polazio sam sa nje na mnoga putovanja, u sve delove Srbije.  Između ostalog u Kraljevo, na prvo ročište u karijeri (grad koji je zasluženo našao mesto u ovoj priči) i u Valjevo, grad u koji me put još od srednje škole nekako stalno nanosi i koji mi daje novu energiju i ostavlja lepe uspomene kad god je to potrebno (grad koji je zasluženo našao mesto u prethodnim pričama).

Dobar kuvar može od tri sastojka da napravi ukusno i interesantno jelo.  Dobar pisac bi trebalo da bude dovoljno umešan pa da od jedne stanične zgrade, jednog lika i dva grada napravi dobru priču.

Ja ne bih sebe svrstavao u tu kategoriju (mada se jednog dana možda ostvarim i na tom polju, ko zna), ali sam siguran da velika većina čitalaca ove priče ima neku svoju ličnu priču o toj staničnoj zgradi.

KAKO VASPITATI DETE ?!

Napomena: Molim vas pročitajte tekst do kraja ili ga ne čitajte uopšte.

Deca su naše najveće bogatstvo. I upravo zbog toga je važno da znamo kako da ih dobro vaspitamo. U ovom tekstu ja ću podeliti sa vama nekoliko saveta kako da vaspitate decu.

Dakle, pre svega, morate dati detetu punu pažnju. Morate pažljivo i punim srcem propratiti svaki dečiji osmeh, svaki dečiji pogled, svaki dečiji gest. Svaku dečiju suzu.

Nakon toga, bitno je da probudite dete u detetu ? Zašto ? Pa ako probudite dete u detetu ono će probuditi dete u vama i vi ćete ponovo probuditi dete u detetu. Dete treba da odrasta uz pokret  i igru i trebate da učinite sve kako bi u detetu probudili punu kreativnost, empatiju i samopouzdanje.

Sport je takođe bitan, na sport treba dete upisati od treće godine. I tu, molim vas, vodite računa gde upisujete dete. Kod sporta je bitno da dete bude zdravo, da se socijalizuje ali i da se pravilno razvija. Preporučujem kajak i kanu na mirnim vodama, hokej na ledu i trambolinu.

U vrtić dete ne treba da ide pre treće godine, takođe.

Kada dete krene u školu veoma je bitno shvatiti da ste vi glavni. Vi ste njegovo veličanstvo RODITELJ i to svima mora da bude jasno. Jer deca su naše najveće blago.

I tu dolazimo do onog najbitnijeg. Morate da razgovarate sa detetom. Glavni sastojak u njegovom vaspitanju je upravo to da vi razgovarate sa svojim detetom. Jer to je put do pravog vaspitanja. Tako ćete dobiti srećno, pametno i vaspitano dete. I bićete zahvalni meni na savetima.

To bi bilo to, ako smatrate ovaj tekst korisnim podelite ga. Šalim se.

Nemojte ni slučajno da ga podelite. Jer, ko sam ja da pričam o temi vaspitanja dece ? Kakve su moje reference ? Otkud vi znate da l je ovo sve tačno ? Ja mogu napisati nešto o pravu oplemenjivača biljne sorte pa mi tu možete verovati. Mogu vam preporučiti neke domaće alternativne rok bendove koji po meni prave izuzetnu muziku. Mogu napisati tekst na temu vaspitanja deteta tako da udarim na vaše emocije. Pa će onda neko misliti možda da sam u pravu. Smatram da mogu to da uradim. Ali da vam sa punim samopouzdanjem stručno pričam o vaspitanju dece, to ne mogu nikako.

Ipak, imam jednu molbu. Hajde da napravimo kompromis. Kada pročitate nešto drugo na temu vaspitanja dece, molim vas da se dobro zapitate ko je kreator tog sadržaja. Da li ta osoba zaista ima nešto što joj daje za pravo da vas savetuje o tako osetljivoj temi, a da možete da joj verujete. Naročito ako igra na kartu vaših emocija. Tri puta merite pa secite. I to isto radite kada je reč o temi zdravlja. I o temi vežbanja. I kada je reč o pravu (i dalje se iznenadim kako neko sa tolikom samouverenošću priča o jako kompleksnim pravnim temama, a nije pravnik). I kada je reč o tome kako postupati u vanrednim situacijama. I kada je reč o investiranju.

Da li to znači da savete treba uzimati isključivo od akademika profesora doktora emeritusa. Ne znači, naravno. To znači samo da treba da razmislite o tome i da ne treba da dozvolite da vas neko radi na emocije. Negde i možete da priuštite taj luksuz. Npr. kada je reč o temi ko treba da igra levog beka, a ko zadnjeg veznog.

Kod osetljivih stvari ipak pripazite, i to isključivo zbog sopstvenog interesa i poštovanja prema samom sebi. Onaj ko ne poštuje samog sebe, teško će dobiti poštovanje od drugih.

Napomena: Ukoliko je nešto u ovom tekstu izneto na temu vaspitanja dece po oceni nekog kompetentnog lica tačno, to je posledica puke slučajnosti.

BUDI SREĆNA

Nastavak priče Kada je tačno osmi mart koju možete pročitati ovde: https://bezskretanja.home.blog/2024/03/08/kada-je-tacno-8-mart/?fbclid=IwAR1XK_0dVEddoHT30s9jHyd-CmDvU820eOZ_nVHddIMY-F7qLASqqJsTwh0_aem_Aaj4qWKxrN2PaKXuesbzmArsEABbWoYCz70niYckWRzyKnD4GMLcDpS06RPQA2CP0N0zz8ONYtHF0fqov-LtxZUx

Nakon što su se načelno dogovorili o saradnji, Jelena i Vladan su se zajedno sa pahuljičarem sastali u poslastičarnici u Valjevu. U poslastičarnici se nalaze kolači. Nisu se oni okupili zbog kolača, ali ništa se ne može uraditi dok se kolač ne podeli.

Vladan:                Evo ti Jelena trećina kolača, trećina ide pahuljičaru i trećina meni. Ako sve prođe dobro, biće nam baš slatko.

Jelena:                 Deal.

Vladan:                Odlično, fabraj se. Farbanje će označiti početak tvoje uloge.

Na Instagramu je osvanuo novi profil pod nazivom Budi srećna by Jelena – sijaj kroz život.

Ćao, ja sam Jelena i pomoći ću ti da budeš srećna. Nije izgovor. To što si sama nije izgovor. To što nisi sama nije izgovor. To što mrtva umorna ležeš u krevet nakon što završiš sve dnevne obaveze oko posla i oko deteta i što nemaš minut za sebe nije izgovor. Imaj minut za sebe . To što imaš pola grama viška nije izgovor, možeš imati manjak. Uzmi najbolju garderobu, čitaj najbolje knjige, idi na najbolja mesta, upoznaj najbolje ljude, smej se. Raduj se i uživaj u (fizičkoj  i mentalnoj lakoći svog postojanja). Mami poglede, mami pažnju. Uživaj!

A da bi sve to mogla, hrani se dobro. Ja uvek preporučujem ove divne pahuljice, uz njih mi ceo dan prođe tako lako!

Rafovi prodavnica počeli su da se pune pahuljicama Budi srećna sa Jeleninom slikom.

Instagram nalog počeo je da se puni slikama Jeleninog srećnog života. Čas je na morskim destinacijama, čas planinskim. Čas je u teretani, čak u poznatom prestoničkom lokalu Ozbiljno mesto. Čas se grli sa detetom, čas završava svoj trening pilatesa.

I sija.

Photo by Rene Asmussen on Pexels.com

Instagram sanduče počelo je da se puni zahtevima za saradnju te je Jelenin Instagram nalog obogaćen novim proizvodima. Reels sekcija obogaćena je savetima za srećan život.  Imate probleme u odnosu sa decom ? Razgovarajte sa njima.  Osećate se usamljeno, zamislite sebe kao divu čiju vrednost svet tek treba da prepozna. Ne možete da smršate ? Jedite samo 100g pahuljica dnevno i sve će biti u redu. Ne primećuju vas na proslavama ? Evo sjajnog trika koji će vam pomoći da promenite način hoda tako da se jednostavno svi okreću za vama ? Osećate se depresivno. Ne bacajte pare na psihologa, već obavezno primenite ova 3 saveta. Kako da ne zasenite mladu na venčanju, a da budete šik ? Iskockajte savršenu kombinaciju od ova 3 odevna predmeta…Spremne za leto ? Radite svaki dan ovo i telo će vam biti zategnuto kao struna!

Eksponencijalni rast je počeo. Pahuljice Budi srećna se prodaju nikad više. Jelena odjednom počinje da dobija uloge, gostovanja postaju sastavni deo njenog kalendara. Sija pod reflektorima kao brilijantin iz rudnika u Majdanpeku.

Svaki voditelj je srećan kad ona dođe. Svakom voditelju je drago da baš nju vidi. Svakome se dopada njen izgled. Svako bi želeo da bude kao ona.

Iskoristila je svoj publicitet da ugovori uživo gostovanje od sat i po. Pre toga se ofarbala. Došla je obučena isto kao one večeri u pab Sv. Valentin u Valjevu.

Prvi 20 minuta bilo je rezervisano za iskrene pohvale voditelja. Jelena je onda dobila reč:

Hvala na komplimentima, sasvim je razumljivo da osoba kao ja nikada bez njih ne bi došla u emisiju. Sada je vreme za katarzu.  Istina je u pahuljicama. Pahuljice Budi srećna su ukusne i zdrave i to je to. Sve drugo na mom profilu je laž. Ali dobro osmišljena, imala sam fantastični tim koji me je slikao na Velikom ratnom ostrvu i predstavio to kao amazoniju. Koji je fotošopirao kilograme na vagi tako da ta težina bude potpuno nerealna i nezdrava. Uvela sam čak i novo računanje vremena. Kad objedinite sve moje srećne trenutke u danu, od igranja sa detetom (dete je od drugarice nije moje), pravljenja ručka, treninga, frizera i posla dobijete 36 sati. Ali reći ću vam nešto još bolje. Ja ne samo da ne uspevam da budem uvek srećna, nasmejana i blistava sa svim tim obavezama, ne mogu jebeno da budem ni bez njih. Nisam se uopšte osećala ispunjeno i srećno u poslednje vreme.

Neko gori vas je zaludeo da je bolji od vas. Šalim se, nije gori, ali nije ni bolji. A i ko to procenjuje ? Lajkovi ? Ego ? Lajkovi i ego zajedno ?

Dakle, zaboravite sve one idiotske savete koje sam vam dala. Ja sam samo radila svoj posao. Posao umetnika je da govori istinu i ništa drugo. Trebalo bi tako razlikovati umetnika i samopumpača ega. Nažalost postoje i mašine za pumpanje ega.

Eto, ja sam uradila ono za šta sam se školovala i za šta živim ovako nesavršena, a vi ako se osećate loše kao što sam se i ja osećala, idite kod nekog ko se za to školovao i ko veruje u ono za šta se školovao. Zove se psihoterapeut. Može se zvati i nutricionista, trener, dermatolog, obućar, krojač. Može biti i duhovnik.

Srećan vam ovaj i svaki sledeći 8. mart, neću cvet ali hoću da me ne praviš budalom.

Jelena je postala suvlasnik uspešne marketinške agencije sa Vladanom. Veliki broj kompanija traži njihove usluge. Glumi ponekad. Život počinje pomalo da joj liči na Instagram profil koji je koristila za njenu ulogu. To je dovoljno. Voli da ode u Valjevo subotom, sedne na klupu, gleda u Kolubaru i jede jabuku.

KADA JE TAČNO 8. MART ?

Valjevo. Naselje zbratimljenih gradova. Jesen. Grad sa dušom i dovoljno kulturnog bunta da bi bio plodno tle za alternativnu umetnost. Središte naše priče odvija se u pabu Sv. Valentin. Jelena, diplomirana glumica sa skromnim angažmanom proslavlja svoj 8. mart. Ofarbana u crveno, sa kožnom jaknom i časom piva (0,5l, jer 0,33l je za ljude koji vole malo pivo) po ko zna koji put nazdravlja samoj sebi. Malo nazdravlja, a malo i prosipa. Stručno rečeno, dolazi do disperzije piva. Malo piva biva disperzovano (na srpskom: prosuto) i po Vladanu, masteru sociologije. Vladan radi i to dvostruko. Prvo, sociolog radi 16 sati svaki dan, ostalih 8 spava. Opaža ljude. Drugo, Vladan je nakon završene fakultetske i životne škole odlučio da se vrati iz Velikog grada u svoj rodni grad. Samo je između posla profesora sociologije sa 50% norme u dve škole, izabrao da sam sebi stvori posao ili to barem pokuša. Frilensuje nešto privatno.

Vladan:           Hvala na besplatnom pivu. Tačno je da ga ne mogu baš piti, a i da meni svakako nije besplatno jer sam platio burad dobavljaču, ali hvala.    

Jelena:             Nema na čemu. Eto danas je 8. mart, a ja na 8. mart uvek dam sebi malo oduška. Meni je zapravo svaki dan 8. mart.

Vladan:           Šta je uzrok, a šta povod takvom odušku ? Ovaj pab je oduvek bio socijalna ispovedaonica, to mu je i namena.

Jelena:             Povod je taj što ponovo nisam dobila ulogu. Kao diplomirana glumica prijavila sam se na kasting za glumicu, a ne za devojku koja treba da se skida. Doduše, niko ne kaže ni da bi dobila tu ulogu da sam pristala. Jbg, ne idem u teretanu već pola godine.

Vladan:           Ček, pa kako to ? Gde su crveni tepisi ? Gde su visoke potpetice ?

Jelena:             Imam jedan lep crveni tepih kući tako da se mogu pohvaliti da često hodam po crvenom tepihu. Štikle imam na instagramu, par fotografija. Nisam zbog toga upisala glumu. Upisala sam jer želim da pošaljem poruku svetu kroz likove koje tumačim. Zbog toga i za svaku ulogu gledam ima li to umetničkog smisla. Rezultat svega toga je tezgarenje po pozorištima, rad u školi glume i prazan sendvič, unutar kojeg nema ništa.

Vladan:           Hoćeš da tumačiš ulogu, a da zadržiš svoju ličnost? Je l treba ljudi nakon napornog dana da odvajaju vreme da se udubljuju u tvoju umetničku poruku? Da ih nateraš da mnogo misle, a onda svašta mogu da pomisle ? Tvoj A la carte umetnički meni nije isplativ. Tvoje izdvajanje iz mase je opasno. Masa se može pocepati.

Jelena:             Znam. Pokušavam, nekad nešto. Da uspem na način na koji ja hoću. Teško je. Lako je da uzmem vozić do Valjeva i dođem na ovo mesto. I ostavim tvom lokalu koji dinar (van Velikog grada je jeftino), slušam živu muziku i ti da me učiš o životu. Lako je da se kezim na tv-u, ali je teško naterati se na to.

Vladan:            Danas je 8. mart. Ja ću ispuniti društveni obrazac pa ću te častiti pivo. Mali trošak za ispunjenje društvenog obrasca. Cveće ne mogu, previše je neoriginalno za moj ukus. Umesto toga naruči pesmu od benda. Pesmu primerenu ovom lokalu. Lepi su ti društveni običaji, svi pratimo jednu normu. Jedan obrazac ponašanja, daj da to zadovoljim i dobar sam. Daj da uložim malo da ljudi misle da imam osobine koje možda ni nemam. Jeftinije je biti vernik tako što pozoveš ljude na slavu, nego poštovati Deset Božijih zapovesti.

Jelena:             Drago mi je što imam priliku da jedan dan u godini budem dama. Možda i da se osećam kao dama svih 365 dana u godini. Šta je zapravo dama ? Da li je to natprosečna žena ? Ako smo sve dame, onda smo sve prosečne ???

                        Jedna dama, jedan gospodin i daj da završavamo priču. Ostalo su valjda neki varvari šta znam.

Vladan:            Hmm. Napravićemo kompromis. Vreme je da obrnemo igricu. Za to će biti neophodno da odigraš maestralno jednu ulogu. Ulogu koju ćeš moći da igraš srcem, i koja će imati umetničko opravdanje. I koja će pokazati da je glumac društveni radnik. Malo će nam pomoći i moj drugar, pahuljičar. Sve to će dovesti do toga da ćemo zaraditi novac kao nikada do sada.

                        Spremi se, polećemo, ali pre toga da odgledamo serijal epskih mainstream gluposti!

                        Nastaviće se…

CRNI PETAK

CRNI PETAK

Ova priča nije na popustu, besplatna je!

Crni petak. Najcrnji petak.

Upoznajte Mariju. Marija je devojka koja ima 30 godina i dobar posao u kompaniji koja se bavi biotehnologijom. Većinu svoje plate troši na putovanja jer je to ispunjava. Sama je, a uz to i nema momka. Igra tenis pojedinačno što bi rekli. Trpi društveni pritisak da se uda.

E baš za taj Crni petak ona je dobila poziv na jedan gala prijem. U poznatom prestoničkom lokalu. Biće tu dobrih prilika. Džentlmena po rođenju. Ne voli baš da ide na takve događaje, smatra da gubi svoj identitet.  Ne voli da se oblači po dress code-u.

Pod pritiskom drugarica ona posle posla juri da kupi haljinu i cipele koje su joj drugarice preporučile. Ne može da nađe. Jedna radnja, druga radnja, treća radnja. Nalazi cipele koje joj se sviđaju, ali ne idu uz haljinu. Nalazi haljinu, ali pošto ih ne nosi često ne zna da li je to dobra haljina. Kasni kod make up artistkinje.

Nekako uspeva da se sabere i odlazi na prijem. Sve šljašti. Njoj je to dosadno, ne uživa u tome. Pre bi išla u bioskop. Ne prija joj energija ljudi. Ima pravo. Ma nema pravo, mora, društveni pritisak je veliki.  Odlazi, ne zna šta propušta.  Seda u park, pušta muziku i pali cigaru. Jede sendvič sa pršutom iz pekare. Slika se za Instagram. Ah, sav taj glamur.

Upoznajte Marka. Marko ima 30 godina i upravo je postao direktor jedne fondacije. Nije znao baš zbog čega su njega odabrali, budući da nije imao ni reference ni iskustvo u toj oblasti. Dobio je dva dana nakon toga anonimnu poruku da će ta fondacija skupljati novac za decu sa posebnim potrebama, koji toj deci nikada neće biti uplaćen.

Pojaviće se odjednom poverioci i pojela maca. Sve čisto, dovoljan broj javnih ličnosti će to podržati. On će imati stan. Nije to nešto što on baš želi, ali svi mu kažu da tako jednostavno mora. To svi rade, konačno je vreme da i on postane sposoban. Šta očekuje od života ako nema život na visokoj nozi. Baš visokoj. Do toga će poštenim radom i trudom možda zaista i doći jednog dana, ali je suviše naporno. A on već ima 30.

Marko se kroz gužvu probijao na gala prijem. Prijem za ulazak u elitno društvo. Biće tu sigurno i interesantnih žena za upoznati. Ima on ženu, ali njegova nova uloga podrazumeva makar još jednu. Da se nađe.

Dolazi na prijem. Potpisuje ostavku na mesto direktora fondacije pred ljudima koji su vlasnici fondacije. Naručuje im vino i stavlja času na ostavku. Odlazi.

Ni jedno ni drugo ne znaju šta su propustili!

Nemojte zbog ove priče propusti Crni petak

SKANDAL! OVO MORAŠ PROČITATI KAKO NE BI BIO NESAVESTAN NA POSLU

E tako.

Sada sledi priča o jednom neposlušnom, nesavesnom snimatelju. Svaka sličnost sa realnošću je slučajna.

Beograd, Zavod za zdravstvenu zaštitu zaposlenih

Lekari se muče da postave dijagnozu svom pacijentu Marku. Marko već danima povraća i gleda belo. Prejeo se čoko biskvita. Kako li se prejeo čoko biskvita ? Kaže da je sve to posledica njegovog posla, na kojem ga optužuju da je ekstremno nesavestan radnik.

Evo njegove ispovesti:

Zaposlio sam se na TV MAINSTREAM kao kamerman, nakon završenih studija na FDU. U početku je sve delovalo ok. Dok nije uvedena emisija Klinč jutro.

Dan prvi

U prvoj emisiji je bila debata o tome kako je moguće da neko ne urliče na baš svaku pesmu na velikim veseljima, kao što su dočeci sportista, venčanja, proslave punoletstva i slično. Kako je moguće da neko ne voli svu tu divnu muziku ?

Gosti su bili poznati stručnjak za eventove, zatim autor čuvenog hita “Rodilo se unuče lepo ko zlatno jabuče, prolivamo čaše sada svi” i nekada ugledni novinar nekada uglednog dnevnog lista.

Autor je rekao da je sramota da mladi slušaju ko zna kakve pevačice koje pune arene, kad već postoje njegovi divni hitovi koji su creme de la crème (vrlo kvalitetan i jeftin ojrokrem, prim. aut) kulture i pravih vrednosti.

Za sve su kriva dečija prava.

Pomislih, jebote, je l moguće da neko pravi emisiju u kojoj će se čuditi zašto baš svako ne uživa u masovno prihvaćenoj muzici.

Izvinjavam se što ne mogu ispuniti obavezu i prilagoditi emocije atmosferi.

Postalo mi je loše i pojeo sam pljeskavicu od 250g, sa kajmakom, tucanom, urnebesom, kupusom. Hteo sam i kečap, ali nisu hteli da mi stave.

Dan drugi

Drugi dan je u emisiju došla poznata glumica. Voditeljka joj je rekla:  “Jaoj draga i mila kako mi je drago što si došla, joj kako si lepa. Dva meseca pokušavamo da te dovedemo i konačno smo te uhvatili.”

Glumica kaže da joj je veoma drago što je od svih obaveza ipak stigla da dođe. Potom su jedna drugoj pričale kako su duše drage, a glumica je pričala šta je kuvala tog dana i kako se igra s decom.

Ček, pa zašto nisu doveli Miru koju viđam na pijaci da o tome priča. I ona isto kuva i igra se sa decom, no ne iznosi to pred kamerama. 

Put do popularnosti hranjenjem sopstvenog ega nije lak. S druge strane, gledaoci gledajući u njihove ušuškane sofe se mogu ušuškati i zaspati.

E sad sam već morao da uključim tešku artiljeriju. Gurmanska od 400g sa pavlakom, kečapom, ljutom i lukom.

Treći dan

“Javna ličnost opšte prakse”, pripadnik intelektualne elite savetuje opoziciju na koju se istovremeno gadi, da donese zakon o ukidanju izvršitelja, poveća izlečenje od kancera uništenjem 5G mreže i poruši pola grada.

Posle kaže kako su i vlast i opozicija, i svi politikusi…ista…

Hmm, kako ovaj čovek može ovako lako da iznosi ove tvrdnja kada nije ni pravnik, ni lekar, ni inženjer građevinarstva.

A što se tiče ovog drugog, to je ok, lako se lepi.

Da bi čovek očistio dvorište mora da se isprlja. Ako niko ne želi da se isprlja, dvorište će ostati prljavo. Lako je čistom čoveku iz fotelje da se smeje ne radeći ništa, onom ko je sav blatnjav i ko je očistio 4m dvorišta. Mnogo je teže reći ok, ja doprinosim društvu na ovaj način, a ti ako želiš da doprinosiš na taj i ukoliko si zaista došao sa dobrim namerama i nekim znanjem, imaš moju podršku. Evo, kao građanin ja sam za to da ti se tri puta poveća plata, ukoliko ćeš da očistiš celo dvorište.

E posle toga sam pojeo punjeno belo sa duplom porcijom pomfrita.

Četvrti dan

Petoro komentatora komentariše vest o tome kako je premijer Kanade nakon poraza od Srbije razbio ogledalo u svom kabinetu od besa.

Čekaj, ovde imamo paranormalne vesti. Ukucao sam na Gugl to što oni pričaju i našao vest na sajtu fakenews.com. Ovi ljudi komentarišu lažne vesti.

Pet minuta nakon toga počinje debata, u kojoj vrač emeritus prirodne medicine objašnjava lekaru specijalisti da je on učio iz pogrešnih knjiga koje štampa farmaceutska mafija.

Na pitanje lekara da li je organizator kriminalne grupe Luj Paster lično, gost kaže naravno da jeste.

Potom ulazi pevačica koja priča da peva pesmu posvećenu svom detetu i kako je teško bilo prvi na muzičkoj sceni napisati takvu pesmu.

Deluje mi kao da malo lagi, da sam uhvatio malku samopromociju zloupotrebom emocija gledalaca. Upalim program za prepoznavanje muzike na telefonu, odjednom se javi identična melodija iz Grčke. Izgleda da je i tekstopisac iz Grčke, a prevodilac iz Srbije. Ona kaže da je pesmu ona napisala i posvetila detetu.

Tada sam potpuno utrnuo. Otišao sam do montaže, hitno prekinuo program i pustio neku emisiju o kornjačama. Ne sećam se više ničega. Probudio sam se sa tri pojedene milka čokolade. Pao mi je šećer izgleda.

Peti dan

Otišao sam na posao nakon hitnog poziva urednika. Zatekao sam life kauča (life coach) kako daje psihološke savete žrtvama vršnjačkog nasilja u promociji svoje akademije dobrog života.

Priča kako samo treba misliti pozivitno, biti srećan i jesti zelenu salatu.

Odmah sam poput svetskog rekordera u sprintu otrčao do prodavnice i kupio sav čoko biskvit koji imaju. Uradio sam to u još pet prodavnica.

Osetio sam neutaživu želju za čoko biskvitom, neprestano sam ga jeo. Jeo sam ga satima.

Nakon toga sam završio ovde.

THE END.

……..

Što čovek manje zna, to više zna.

Superćelijska oluja

Subota. Dežurni meteorolog uočava dolazak Superćelijske oluje za 14h.  Pokušava da pošalje najavu crvenog upozorenja preko kanala 421. Ne radi. Pokušava ponovo preko kanala 424. Nije siguran da li je poslato. Šalje hitan faks.

Sanja se jedva probudila nakon sinoćne žurke. Slavila je položen ispit na master studijama. Uporedo sa master studijama radi u kafe-baru, da bi mogla da plaća dom i imala šta da jede. Poreklom je iz Velikog Gradišta, od roditelja časnih Srba koji su nastavili porodičnu tradiciju pekarskog zanata. Ne želi da bude roditeljima na grbači. Odabrala je dnevnu kombinaciju iz svog arsenala odeće i obuće vrednog 6.000,00 dinara. Šik.

Trčećim korakom po vrelom letnjem beogradskom asfaltu stigla je na BG voz. BG voz nije imao površinu koja nije bila išarana grafitima, čist prozor ili klima uređaj. Nije imao ni validator za karte.  Stigao je tačno na vreme tamo gde je trebalo da stigne. Ili možda nije.

Umorna od nespavanja, znojava od vrućine i od trčanja za vozom, Sanja se pripremala za početak smene u 12:00h.  Pored svega bila je srećna, budući da je tog dana primala platu. I zaista, čim je došla na posao koverta sa novcem ju je sačekala. Srećno i nekako ponosno je tostirala sendviče, nosila rižota, pravila ceđene. Radila je i zarađivala, zarađivala i radila.

Negde oko 14:30h krenula je grmljavina koju su neki od gostiju gledali podozrivo, neki radoznalo. Svi su iščekivali da vide Superćelijsku oluju.

Oko 16h došlo je do provale oblaka i obilne kiše sa orkanskim vetrom. Gosti su pobegli unutra, dok su stolice i stolovi pod jakim pritiskom vetra bežali od kafe-bara. Sanja je zajedno sa kolegama izašla da spase šta se spasiti može. Gazda će se jako naljutiti u slučaju da se bilo šta polomi, odbiće im od plate. Gosti su posmatrali borbu konobara sa vetrom i jurnjavu oko stolica, stolova i čaša. Bilo je tu zanimljivih gostiju.

Jedan mladić je uživao sa svojom devojkom. Volela ga je zbog toga što je oduvek bio pravi džentlmen, kao da je odrastao u Birmingemu.  Dovezao je svoju devojku, otvorio joj vrata, naručio za nju, sipao joj piće. To je sve jako bitno. To su prave vrednosti.

Na drugom stolu dva prijatelja žustro su raspravljala o predsedničkim izborima u Americi. Smatraju da upravo ti izbori jedino nešto mogu da promene, sve drugo je manje bitno.

Na trećem stolu sedela su dva čoveka i nabrajala šta to sve i ko to sve ugrožava srpski narod.

U jednom trenutku začuo se vrisak. Sanju je u oko pogodio odlomljeni delić stakla od pepeljare. Pala je, krv je bila svuda oko nje. Kolege su skočile da joj pomognu.

Gosti su okrenuli glavu u njenom pravcu, a zatim odmah vratili nazad. Nisu smatrali da bi trebalo da pomognu oko skupljanja stolova i stolica, to je dužnost radnika. Nisu smatrali da treba da pomognu povređenoj osobi, to je dužnost nekog tamo već. Njihova nije niti je to njihov problem.

Zbog čega bi bio njihov problem ? Oni se bave velikim problemima, ne malim. Što se tiče džentlmena, u bontonu koji je on čitao nije stajalo da treba da pomogne oko unošenja stolica i stolova u magacin i sklanjanja čaša. Stajalo je samo da treba da sipa piće.

Hitna pomoć koja je došla po Sanju teško se probijala kroz masu ljudi koja je protestovala protiv HAAAAARPa, politike zlatne milijarde i klima uređaja.

Dok su je vozili u bolnicu, vetar je odneo kovertu sa njenom platom.

Gazda je sedeo sa prijateljima. Svi su zajedno rekli da oni nisu apsolutno ni za koga, da su totalno apolitični, da su skandalizovani društvom u kojem žive ali da se elementarne nepogode svuda događaju. Veoma im je važno da istaknu kako nisu ni za koga i kako njih politika uopšte ne zanima.

Photo by Andre Furtado on Pexels.com

Najvažnije je da ništa od inventara kafića nije uništeno. Što se tiče Sanje, novu platu neće dobiti. Nije gazda kriv što joj je vetar oduvao platu.  Očekuje je na poslu već od ponedeljka, može se i sa zavojem preko oka raditi. Troškove lečenja neka plati sama. Realno, svi to tako rade. On nije kao drugi, kupiće joj zavoj za oko i pored toga što nije dužan da to učini.

Kolegama je bilo žao Sanje, ali su ipak bili srećni što oprema kafića nije uništena, ostaće im cela plata.

Demonstranti sa početka priče su krenuli u akciju skidanja klima uređaja po Beogradu, smatrajući ih krivim za Superćelijsku oluju.

U Parlamentu je narodni poslanik zatražio obaveštenje od nadležnih inspekcijskih službi koje tačno mere i radnje su preduzeli radi zaštite zdravlja i bezbednosti na radu radnika tokom elementarne nepogode.

Nakon tri od pet minuta koliko je imao na raspolaganju nestala je struja i mikrofon se ugasio. Nastavio je da priča ali to niko nije čuo. Uskoro je prenos sednice Skupštine zamenjen reprizom jednog filma koji gledaju milioni ljudi, sa tendencijom da to pređe u milijarde. To je onaj film što svi volimo.

Meteorolozi su izvestili da je Superćelijska oluja prošla. Žrtava nema. Novine pišu o tome koje štikle nosi ćerka jednog poznatog glumca iz regiona dok šeta svoju novu smelu modnu kombinaciju Skadarlijom. Znaš, to je ona kombinacija koju nosiš kada ideš na lagani letnji koktelčić.

Sanjini roditelji su smatrali da su oni krivi što nisu ubedili ćerku da se vrati nazad i da radi sa njima u pekari.

A Sanja? Sanja je bila i ostala anti-princeza iz BG voza. Doduše, pravi fenomenalne princes krofne. Njam njam.

Ova priča je na svu sreću plod umetničke imaginacije. Motivi koji su inspirisali priču su stvarni. Ukoliko vam se čini da je čaša do pola prazna ili do pola puna, napunite je sami.

Izlaz

PETAK

Stigao je produženi vikend. Šansa da skratim ili produbim jaz između straha i pritiska. Festival u Novom Sadu za mene je i jedno i drugo. Strah i pritisak ako odem, od onoga što će se dogoditi. Ili preciznije, od onoga što će se dogoditi u meni. Ako ne odem, strah od onoga što je propušteno. Potencijalno oslobađanja od straha. Društvo to ne razume, čak ni moje najbliže. Kao što ne razume ni nečiju potrebu da u roku od 10 meseci dođe od veridbe do razvoda. U tridesetoj godini. Idem, ipak idem pre nego što im postanem previše čudan.

SUBOTA

Odlagao sam ceo dan odlazak u Novi Sad, potpuno zaboravljajući da time odlažem i suočenje sa svojim strahovima. Krenuo sam u subotu uveče, autoputem kroz Novi Beograd kojeg je ta letnja kiša učinila idealnim za takvo putovanje. Sa radija je odzvanjala pesma benda iz Bečeja  koja je nagoveštavala sve što će se dogoditi.  Prolazak pored Studentskog grada probudio je u meni neke bezbrižne muke, nemam bolji opis.  Energija koju sam imao počela je da tinja, srce da lupa i nešto u grudima da steže. Anksioznost je došla prerano i trebalo je nešto izvan mene da je uništi. Svaki saobraćajni znak, Stara Pazova, Inđija, Beška, stvarao mi je još veći pritisak. Ući ću u nezapamćenu gužvu ljudi i ne znam kako ću to podneti. Zvuči smešno, kao i svaki tuđi strah kad se gleda iz daleka i u teoriji. Život sa strahom čija sudbina nije definisanja je komfor zona.

Nakon ulaska u Novi Sad kružio sam malo kako bih sebi kupio još vremena. Počinjem da prelazim Most slobode,  uskoro će doći skretanje kada ću morati da donesem definitivnu odluk… Nisam ni završio misao u trenutku kada je moje telo ne pitajući mozak stisnulo svom snagom kočnicu i izazvalo škripanje guma. Video sam čoveka kako leti sa mosta pravo u Dunav i pada na bovu, potom u vodu. Mahinalno sam krenuo da vozim u suprotnom smeru i tražim silazak na reku u tom mraku. Nekako sam se dokopao obale na kojoj je bio privezan mali zeleni čamac sa motorom kojeg je kiša lelujala levo-desno. Čamac sam u životu vozio samo jednom pre 10 godina, no to nije bilo bitno. Sve je upućivalo na to da suočenje sa strahom više nije u mojim rukama, da neko drugi brine o tome.  Kako sam krenuo ka mladiću koji je skočio u reku video sam da se on udaljava, instinktivno sam ga jurio. Sporo se udaljavao, bio sam brži. Kada sam došao do svog cilja imao sam šta da vidim. Mladića koji je jedva bio pri svesti vukla je jedna devojka, malo mlađa od mene rekao bih. U oficirskoj uniformi Vojske Srbije. Ubacili smo mladića u čamac i krenuli nazad. Devojka je rekla da je mladić živ i da bi bilo bolje da nađemo neka kola umesto da čekamo kombi hitne pomoći. Izašli smo iz čamca i utrčali u moja kola. Pitao sam je da li ima neku motorolu da javi bolnici da dolazimo, rekla je da nema i da je krenula kući iz vojne baze. Stigli smo do urgentnog centra gde su lekari preuzeli mladića, a mi smo ostali da čekamo ispred. Anestezija moje anksioznosti koju sam dobio kada sam krenuo da spasem jedan život više nije bila potrebna, sve je nekako bilo izvesno. Nisam osetio potrebu da hvalim devojku koja je pri punoj vojničkoj uniformi na 35 stepeni po mrklom mraku skočila i doplivala do davljenika. Osetio sam potrebu da je još bolje upoznam, da znam sve o živom dokazu moje teze da nisu svi isti. Davljenika je primetila kada se vraćala nakon završene smene u vojnoj bazi, išla je na selo kod svojih.  Nisam video na njenom licu znake neke preterane sreće, ponosa, hvalisanja. Kod ljudi od dela ne postoji potreba da se to naglašava.

Ne znam da li bih bio u pravu kada bih rekao da je suprotnost svega što bih upoznao na festivalu. Znam da je suprotnost svega što sam očekivao da vidim tamo.

Stanje momka kojeg smo spasili bilo je stabilno, upućen je na psihijatrijsku kliniku. Dobio je drugu šansu. Dobio sam je na neki način i ja.

NEDELJA

Posle neprospavane noći našao sam se sa svojim društvom oko 14 sati. Poput gladnih hijena krenuli su da me zatrpavaju svojim doživljajima ali i pitanjima gde sam bio, šta sam radio i zbog čega se nisam javljao. Rekao sam im da sam imao uzbudljiviju noć nego oni.  Bio sam na mestu gde ima mnogo riba, koje vrvi od akcije i uzbuđenja. Upoznao sam nove ljude. Proživeo trenutak koji ću zauvek pamtiti. Dobio drugu šansu.

Pred polazak u Beograd odlučio sam da kupim Ustav i zastavu Republike Srbije i pošaljem mojoj partnerki u spasavanju na adresu vojne pošte. Nakon toga sam sedeo neko vreme u kolima i slušao pesmu sa početka priče. Svaka dilema oko moje anksioznosti je rešena. Ona je nastavila da bude deo mene, ali je prestala da bude moja kočnica. Postala je moja inspiracija koja je nekoga spasla.

PONEDELJAK

Počinje nova radna nedelja i nova faza života.

Прочитајте више „Izlaz“

Političarenje

1. Teorija

Šta vam je prva asocijacija na reč politika ? Koliko puta čujete da neko ističe kako je apolitičan (u pozitivnom smislu), ili da ne želi da učestvuje u nečemu zato što je to politika ? Da li mislite da je to normalno ? Neka ova pitanja budu uvod u tekst koji treba da dekonstruiše najštetniji od svih narativa koji postoji u našem društvu (drugo lice ovog narativa je narativ svi su isti).

Politika postoji od kad postoji čovek na kugli zemaljskoj i postojaće dokle god ima života na plavoj planeti. Političari i političke stranke postoje i u uspešnim i u neuspešnim državama, oni su kao takvi nužni. Možemo zapravo reći da je politika kao vazduh, morate ga udisati. Kada čekate autobus to je politika, od političara zavisi koliko će biti polazaka i koliko će koštati karta. Kada idete kod lekara, od odluke političara zavisi koje će biti radno vreme ambulante i koliko će lekara biti zaposleno. Kada plaćate porez i komunalije, od odluke političara zavisi koliki će biti iznos cene. Kada upisujete dete u vrtić, od odluka političara zavisi kolika će biti lista čekanja. Kada upalite tv, od politike zavisi da li ćete imati šta da gledate.

Ako vas zanimaju sve ove teme zanima vas politika. Iz ovoga sledi da se politika bavi javnim pitanjima koja su od značaja za jedno društvo. Politika i političke stranke nisu isto. Kao što ni Fakultet političkih nauka nije isto, mada bojim se da uskoro neće postojati ako se ovaj katastrofalni narativ bude širio.

Sada dolazimo do pojma politizacija. Politizacija predstavlja uvođenje određenog ličnog ili kolektivnog problema u političke vode, odnosno podizanje problema na nivo društva – uključivanje javnosti u rešavanje problema.

Da li će politizacija nužno rešiti problem ? To niko ne može da garantuje. Međutim, apsolutno je 100% zagarantovano da će protivljenje politizaciji dovesti do toga da sve ostane onako kako je trenutno. Protivljenje politizaciji predstavlja zalaganje za odsustvo bilo kakve promene. Ako jedan problem ne podignemo na nivo kolektivnog, on se na kolektivnom nivou sigurno neće rešiti

Kako se to čini ? Zajedno sa ljudima koji imaju isti stav kao vi i ljudima kojima je to posao, a to su (između ostalih) političari.

Političari su ljudi koji (navodno) žele da rade javni posao, posao u interesu svih. Oni su vaši zaposleni. Na vama je da odlučite da li će vam biti svejedno ko će vam raditi, kako će raditi i sa kojim motivima. Da imate svoju firmu, sumnjam da bi vam bilo svejedno uz jednu malu razliku. Privatna firma se tiče samo vas, a ignorisanje javnog problema može se ticati i drugih.

Kada smatrate da jedan političar radi na problemu koji se tiče vas i koji mislite da bi trebalo da se reši, dajte mu podršku ne zbog njega, nego zbog vas. Kada isti taj političar krene da radi suprotno od onoga što mislite da je dobro, istog trenutka mu uskratite podršku i dajte mu kritiku. Takođe zbog vas, ali i zbog njega. Tako će možda uvideti da mora više da se angažuje oko društvenih problema kako bi dobio poverenje ljudi.

Druga opcija je da odvrnete do daske pesmu našeg predstavnika na Pesmi Evrovizije Luk Bleka (“Samo mi se spava”), budete potpuno nezainteresovani ko su ljudi koji će donositi odluke i šta se to dešava u društvu. Sedite i čekate da vidite koje su posledice toga. I prihvatate takve posledice.  Svako ima neotuđivo pravo na takav stav, samo mislim da bi bilo korisno da zna i dokle to vodi.

I neki se tome veoma raduju, u sledećem primeru videćete i kakvi ljudi se tome raduju.

2. Primer (slobodno zameniti sa bilo kojim drugim društvenim problemom)

Tema vršnjačkog nasilja došla je u žižu javnosti. Prekasno. Nije se videla od političkog Zapada i političkog Istoka, od Ukrajine, od Sirije, od raznih priča o svetskoj pravdi, prevratima i razvratima. Svi ti ljudi imaju svoju muku i svima njima je teško, mi im nažalost ne možemo pomoći. Od neučinkovitog bavljenja njihovim problemima ne vidimo svoje. Malobrojni medijski radnici koji su pravili emisije o vršnjačkom nasilju, o tome kako direktori škola zataškavaju vršnjačko nasilje, kako je u Nišu dečak kojeg su maltretirali izvršio samoubistvo i kako za to niko nije odgovarao nisu u mogućnosti to više da rade.

Zamislite da imate nekog direktora škole kojeg je postavio neki ministar, ko god to bio. Umesto da radi svoj posao, daje ukore, pokreće premeštaj u druge škole, aktivira centar za socijalni rad, nadzire odeljenske starešine, psihologe i pedagoge, on samo gleda kako da napreduje u vlasti i nije ga briga ni za šta.

Jedno dete trpi nasilje koje mu može uništiti život. Građani, u najboljoj nameri, neće da politizuju, gade se političara i medija koji im nude pomoć. Veruju u besmislene sastanke u školi. Neće “politikusa” koji im sprovodi “obojenu revoluciju”, napada direktora i stiče “političke poene”. Super, onda taj direktor jedan podsticaj nema da promeni svoje ponašanje. Zna da pojedinac sam ne može ništa da uradi i  da nikada neće biti smenjen. Broj dece koja će trpeti posledice u narednih deset godina raste.

Svi takvi direktori i takvi ministri koji su ih tu doveli ubeđuju ljude da su svi isti, jako su srećni kad se narod bavi svetskom pravdom i mukama ljudi preko okeana. Onda se njima ne bavi i ne daje im bilo kakav razlog da promene svoje ponašanje.

Ko tu trpi ? Političari ? Građani  ? Deca ?

Umesto toga….stanite uz bilo koga ko želi da reši problem koji smatrate bitnim. Recite tom direktoru sve je to super, sve si ti druže u pravu, problemi se dešavaju svuda, samo što ja ne živim u inostranstvu nego u Srbiji. I moje dete ide kod tebe u školu. I ti moraš da se skloniš i prepustiš svoje mesto drugom da on pokuša. Možda će sutra i ovaj koji mi pomaže morati da se skloni (mozda i neće, videćemo), ali ti moraš da odstupiš sa svoje pozicije sada. Ako nećeš sam da se skloniš ja ću ići u medije, kod advokata, na sud, ići ću u lokalne odbore političkih stranaka, tražiću od vlasti da preduzme konkretne mere dok god se ti ne skloniš.

I šta bi ? Ministar da bi sačuvao svoju poziciju mora da smeni direktora. Ne valja ministar ? Tražim od mog poslanika da ga smeni. Ne valja poslanik ? Biram drugog. Opozicija postane vlast, dovede direktora koji se ponaša isto ? Tražim da i njega promene, ako ne žele, ponovo smenim vlast i biram nekog novog. Ali ne spavam.

Prag odgovornosti se podiže, kada se prag odgovornosti podiže problemi se rešavaju i kao društvo napredujemo. Postajemo društvo znanja, narativ prestaje.

Da li se ovo odnosi na sve direktore škola ? Ne, jer jednostavno nisu svi isti!

Najjača karika (društvo znanja vs. društvo narativa)

Vladimir Krnač iz Bačkog Petrovca postao je preko noći javna ličnost. Razlog je taj što je u kvizu Najslabija karika voljom preostala dva takmičara izbačen i pored toga što je te večeri imao sve tačne odgovore. Pravila tog kviza su takva da nije cilj da pobedi najpametniji nego najsnalažljiviji i to je sasvim prihvatljivo. Mnogo važnije je pitanje vrednosti oko kojih se pokrenula polemika – to su znanje  i savenost.

Znanje naravno ne mora nužno podrazumevati formalno obrazovanje, isto kao što i nečije formalno obrazovanje ne podrazumeva da ta osoba ima znanje.

Savesnost podrazumeva poštovanje pravila oko kojih smo se svi dogovorili, pravila koja su istovremeno i u našem ličnom interesu i u interesu svih nas. U našem su ličnom interesu zbog toga što onaj koji kršenjem pravila uspe da se „snađe“ i ošteti drugog sutra neće moći ništa kada neko njega ošteti.

1.Društvo znanja

Preduslov da se svi u društvu saglasimo da je znanje vrednost koja će nas voditi je prihvatanje kritičkog razmišljanja. To znači da kada saznamo neku informaciju ne prihvatamo je zdravo za gotovo već pokušamo da prikupimo što više znanja kako bi održali ili izmenili postojeći stav o nečemu.

Od znanja i kritičkog razmišljanja ne može se odvojiti pitanje originalnosti (iskrenosti) u umetnosti. Smisao umetnosti je slanje iskrene i autentične poruke društvu koja će podstaći ljude da kritički razmišljaju.

U društvu koje neguje znanje kao vrednost ima mesta za sve, zbog toga što smo svi prihvatili da je kritičko razmišljanje poželjno.

2.Društvo narativa

Društvo narativa je potpuna suprotnost društvu znanja. Ono podrazumeva odsustvo kritičkog razmišljanja i prihvatanje stavova koji se jednostavno nameću. Kritičko razmišljanje nije način da neko bude prihvaćen, naprotiv, to je često način da neko bude isključen iz društva. Umesto toga, valja lepo prihvatiti narativ i biti prihvaćen u društvu. Prividno prihvaćen.

Društvo narativa je neiskreno, podržava neiskrenu umetnost čije poruke ne idu u dubinu nego u širinu. Namera umetnika nije da pošalje svoju autentičnu poruku i podeli način na koji vidi svet, već isključivo da okupi masu.

3.Dosta teoretisanja, primeri !

Društvo znanja:

  • potpuno je normalno da javna ličnost (glumac, sportista, političar, akademik, biznismen) dođe kod novinara i očekuje i neka kritička pitanja. Ona je sigurna u sebe, u svoj rad i trud i spremna je da na njih odgovori. Zna vrlo dobro koji je posao novinara i šta javnost očekuje. Gledaoci očekuju to od novinara, u suprotnom ne žele da gledaju emisiju. Ne žele da posvećuju pažnju nekome ko ih laže;
  • roditelji žele da njihova deca što više nauče;
  • umetnika ne zanima koliko publike ima, zanima ga koje su to vrednosti koje povezuju njegovu publiku;
  • nisu bitni samo rezultati već i način na koji smo došli do tih rezultata;
  • ne opredeljujemo se za sportistu ili klub koji je najbolji već za onog u kojem prepoznajemo naše lične vrednosti;
  • filmovi, serije i muzika koji se dopadaju svima ne postoje;
  • idoli ne postoje, postoje uzori;
  • nema veštačkog humora;
  • građanin ne zna bolje medicinu od lekara, pravo od pravnika, taktiku od trenera;
  • stvarnost se prilagođava činjenicama;
  • najslabijoj karici se pomaže kako bi više mogla da pruži društvu, najjačoj karici se vrednuje isključivo ono što učini za zajednicu i od nje se uči.

Društvo narativa:

  • novinar ne sme da postavi nijedno jedino kritičko pitanje javnoj ličnosti, da ne bi došao u situaciju da mu javne ličnosti ne dolaze plašeći se kritičkih pitanja. Nisu navikle da odgovaraju na njih. Gledaoci prihvataju da su neki ljudi savršeni i da im se zato s punim pravom treba tolerisati ono što se drugima ne toleriše;
  • roditelji žele da njihova deca imaju što bolje ocene;
  • umetnika zanima isključivo koliku će masu da okupi;
  • Bitni su samo rezultati i to onakvi kakvi su nam prikazani;
  • navijamo isključivo za sportistu ili klub koji je uspešan kakve god vrednosti propagirao sportista ili klub;
  • želimo da upoznamo osobu kojoj se nije svideo film, serija ili pesma koja se baš svima svidela zato što ne verujemo da je uopšte moguće da takav neko postoji, imamo poplavu umetnosti za mase;
  • idoli postoje i bespogovorno se prihvataju;
  • ima veštačkog humora;
  • svi znaju sve;
  • činjenice se prilagođavaju našoj perceprici stvarnosti;
  • slavi se ličnost najjače karike jer se tako održava narativ, najslabija karika se spušta još dole kako se slabosti drugih ne bi videle.

Photo by Eneida Nieves on Pexels.com

4. Pitanja

  • Kako se zove sportista koji je nakon Olimpijskih igara plakao javno pred kamerama zbog toga što nije ostvario bolji rezultat za Srbiju i da li bi taj sportista po vama trebao da dobije neko priznaje od države ?
  • Da li vam je bitan tekst pesme kada je slušate ?
  • Da li biste kao roditelji želeli da vaša deca imaju ocene koje ne zaslužuju ?
  • Da li je opravdano doći do uspeha na fakultetu zaobilaznim putem ?
  • Da li jednako u razgovoru uvažavate mišljenje visokoobrazovane osobe i osobe bez formalnog obrazovanja ?
  • Da li je posao zaposlenih u ugostiteljskim objektima da vas služe ?
  • Da li je politika loša ili dobra ?
  • Da li biste više voleli da Srbiju na Pesmi Evrovizije predstavlja skaradna pesma koja ima šansu da bude prva, ili pesma koja će dostojno predstaviti kulturno nasleđe naše države po cenu da bude poslednja ?
  • Da li biste radije gledali gostovanje vaše omiljene javne ličnosti ili lekara iz Niša koji su radili i vikendom kako bi spasili pacijente i skratili listu čekanja ?
  • Koliko se osećate slobodnim da iznesete vaš stav pred grupom ljudi za koju znate da se neće saglasiti sa vama  ?
  • Da li bi uspesi svih sportista trebalo da budu jednako tretirani bez obzira na to koliko je popularan sport kojim se oni bave ?

    5. Zaključak

    Vladimir, lekari iz Niša (uzimam ih kao najsvežije primere), profesori u školama koji inspirišu učenike, umetnici koji dolaze do publike stvarajući jedino umetnost u koju veruju, vojnici koji su uvek tu da pomognu stanovništvu i mnogi, mnogi drugi predstavljaju upravo one vrednosti sa kojima smo i počeli.

    I da se vratimo malo u prošlost, kad god neko pomisli da je nama “u krvi” da se “snalazimo” i da tako gradimo svoj put, neka se seti Ive Andrića, Nikole Tesle i Dositeja Obradovića.

    Neka zaključak bude onda:

    Knjige, braćo moja, knjige, a ne zvona i praporce! (Dositej Obradović)