Anti anti virus (Siva zona)

Beograd,  2020. godina.

Bojan se vraćao praznim ulicama preko Brankovog mosta sa posla. Iako preumoran, čvrsto je odlučio da se rekreira u Areni tog petka uveče. Činjenica da je epidemija COVID-19 virusa u svom jeku nije ga mnogo zanimala. Rasejan, razmišljao je u sebi:

Ma ovaj virus ne postoji, to su sve splačine koje dolaze iz iste kuhinje. Kao oni će nas da zajebu. Nažalost mnogi i nasednu , a nikako da malo pogledaju u prošlost. Prvo su našim košarkašima tajno u sred večere ubacili romuluzni niskoproteinski eksborcin u piće tačno u 19:43h, 34 sekunde pre nego što su poslužili večeru. Pa šta vi mislite da je moguće da onakav tim doživi debakl na Svetskom. A tek što nas snimaju. Deset penala u 10 kola ne sviraju za fudbalere, a onda stave tajnu kamericu u mobitel i snimaju nas kako psujemo u ekran.

Tako i ovaj lažni virus. Znam ja to vrlo dobro sa kompjutera. Odem ti ja na forum da pročitam malo ozbiljne literature kad ono izlazi meni da instaliram anti-virus, kao ja imam virus na računaru. I to kako sam ga dobio, posećivao sam neke sajtove čudne sa nekim čudnim sadržajem. To je laž čista ! Hoće da me nateraju da uzmem njihov antivirus da mi poturaju ko zna šta, e pa ne može!!! Ko zna šta je sve u tom antivirusu, a on je direktno programiran da me spreči da posećujem te sajtove koje ja zapravo nikad nisam ni posećivao i još da pričaju posle da sam se zarazio koristeći računar bez odgovarajuće zaštite i uzeo njihov „lek“.

I šta je bilo ljudi moji, ja nisam instalirao njihovo smeće i računar ostao čitav. Zbog toga mi računar pišti non stop čime pokušavaju da me izmore i nateraju da uzmem njihov program. Naravno, cilj je da u karantin stave sve moje najvažnije fajlove na godinu dana i da me za to vreme bombarduju svojim klipovima. Koliko ljudi postoji kojima se računar ugasi jer im nestane struje, pa što za to niste smislili antivirus i karantin !!!!

Dakle, ovo je čista laž koja remeti naš normalni život. Kao neko će meni to da kaže jer je studirao medicinu 6 godina, pa njega uče iz lažnih knjiga što automatski oduzima 3 godine. Tri ću im priznati na karte ajde. Džaba krečite ako vam je farba loša. Narod je kao takav sluđen šta da mu radim, srećom makar ja znam istinu i neću im dopustiti da ovo rade.

man wearing a black face mask
Photo by cottonbro on Pexels.com

Dobro imao sam i ja jednom da kažem virus. Na papiru koji sam odneo u školu pisalo je da imam virus, međutim nisam ga imao.  Malo veštačkog kašljanja i uspešno sam izbegao kontrolni, gresi iz mladosti.

Uostalom, mi imamo naš prirodni mehanizam zaštite. Imunitet krda. Kada svi budu isto mislili i isto pričali to će biti najbolja zaštita. Kada se priča u istu stranu kapljice se ne mogu prenositi. Zato nam oni i brane okupljanja da spreče imunitet krda.

Bojan se lagano približavao Areni i parkirao je svoj auto. Bio je umoran, međutim, disciplina mu nije davala da posustane.

Kako je poranio uzeo je da rešava ukrštene reči. Reče on:

Vidi ove budale propagandističke. Kao  potrebna je reč od sedam slova, stvarno misle da će uspeti da me navedu da napišem reč VAKCINA.  Druže, znam ja šta je tražena reč: IZMIŠLJOTINA.  Jebe mi se što fali pet kućice za slova ja znam šta je istina.

Svestan priče o lažnom virusu Bojanu je ipak delimično bilo žao medicinskih radnika. Toliko godina protraćenih u učenju laži koje im serviraju iz lažnih knjiga. Šta li je onda sa nemedicinskim osobljem. Gde je Zaštitnik prava pacijenata da kaže da virus ne postoji ? Gde je upravnik biblioteke da zameni dotrajale knjige ? Gde su kamermani da snimaju stvari iz pravog ugla ?

Dobro, upravnik biblioteke stražari pored knjiga da ih slučajno neko ne bi ukrao. Hvala bogu što ih čitaju samo studenti medicine inače bi šteta bila mnogo veća.

Sad će neko reći pa zašto se nose skafanderi kad je sve laž? Ti skafanderu su skijaška odela ostala sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine neiskorišćena. S obzirom na izuzetno mali broj učesnika Srbije na Zimskoj olimpijadi ta odela su ostala slobodna.  Lekari se zbog toga i žale na stare uniforme. Uz sve to, jedan deo skafandera je stigao iz Obale Slonovače zbog toga što oni nikada ne idu na Olimpijadu. Naravno, najlakše je skraćenicu CIV promeniti u COVID.

Ušao je Bojan u veliku salu Arene, naravno bez one bespotrebne glupe maske koja samo privlači bolesti. Odigrao je dobro utakmicu, možda mu je bila i previše toga dana. Vratio se u svlačionicu i zaspao je premoren.

Nastaviće se priča…

Zašto treba nositi maske ?

Ovaj divan tekst počeću konstatacijom da o Koroni ne znam ništa. Isto kao i ti čitaoče. I ne samo to, ne možemo ni saznati istinu o tom virusu. Neki lekar svakako zna više od nas, međutim ni on ne zna punu istinu.

Sve svoje stavove o Koroni zasnivamo na nekom izvoru kome verujemo. Ja sam po prirodi legalista, što znači da ću u državi X kada je reč o informaciji X pre verovati državnim organima i struci nego onima koji to oponiraju, nečija diploma za mene oborivo pretpostavlja da je taj neko dovoljno stručan i da mu mogu verovati.

S druge strane, neko ko izuzetno veruje nekom portalu kao izvoru informacija ili nekoj osobi će pomisliti da se upravo tu nalaze istinite informacije.

Dalje, možemo zaključiti da postoje teoretski dva moguća ishoda kada nosimo masku i dva moguća ishoda kada ne nosimo masku.

Photo by cottonbro on Pexels.com

Drugim rečima, imamo 2 opcije (nošenje maske neka bude opcija A, a ne nošenje maske neka bude opcija B) od kojih nam svaka daje po dve moguće posledice.

Prvi mogući ishod kada nosimo masku (ishod A1) je taj da nas maska zaista štiti od virusa. Ukoliko je to tačno, to nam donosi veliku korisnost (uzmimo referentnu vrednost +100).

Drugi mogući ishod nošenja maske (ishod A2) je da nam maska ništa ne pomaže. Takav ishod je neutralan, a kako je nošenje maske neudobno stavićemo ovde referentnu vrednost – 1.

Prvi mogući ishod kada ne nosimo masku (ishod B1) je taj da možemo lako dobiti virus. Posledično, takav ishod nam prouzrokuje veliku štetu i zaslužuje referentnu vrednost – 100.

Drugi mogući ishod (ishod B2) je taj da nam apsolutno ništa ne škodi kad ne nosimo masku (maska ne štiti od virusa). S obzirom da u ovom slučaju ništa ne gubimo (ne nosimo masku i to ne uvećava prenos zaraze) ali ništa ni ne dobijamo (to što nam ne škodi kada ne nosimo masku ne znači da to usporava cirkulaciju virusa) ovde ćemo dodeliti referentnu vrednost +2.

Dakle, opcija A nosi veliku potencijalnu korisnost i malu potencijalnu štetu.

Opcija B nosi malu potencijalnu korisnost i veliku potencijalnu štetu.

Ponavljam još jednom da mi pravu istinu ne znamo i da ne možemo da je saznamo. Ono što znamo je da većina lekara raznih profila i sa raznih pozicija preporučuje nošenje maski.

Pri takvom stanju stvari najracionalnije je izabrati opciju koja donosi najveću moguću korisnost i najmanju moguću štetu, to je dakle opcija A1.

To je potpuno isto kao kada idete na neko mesto. Jedan put će vas odvesti ili baš tamo gde želite da idete ili veoma blizu destinacije. Drugi put će vas odvesti li na destinaciju ili u suprotnom smeru. Šta izabrati ?

Naravno, ovo sve iz perspektive pitanja da li maska štiti osobu koja je nosi ili ne.

S druge strane koji su motivi osobe da nosi masku da ne bi zarazila druge. Motiv osobe koja veruje da nošenje maske sprečava Korona virus je griža savesti.

Moram da nosim masku jer ne želim da se druga osoba zbog mene zarazi, ili da me društvo osuđuje.

Ali šta sa onima koji ne veruju da maske trebaju da se nose (što je potpuno legitimno) ?

Takva osoba nema grižu savesti zbog toga što ne veruje da nošenje maske može bilo šta da promeni i samim tim nikome ne čini štetu.

Jedini motiv koji može da utiče na to da osoba koja ne veruje da je nošenje maski neophodno je strah od eventualne pravne kazne.

Toiko o tome, kao što vidite krizna vremena teraju čoveka da promeni ugao gledanja i da počne da prepakuje znanje u male ambalaže 🙂

Mihajlo

Beogradska elegija

Novi Beograd, jul 2021. godine:

Vrelo veče živog Beograda i njegovih habitanata. Nedaleko ispod Brankovog mosta sa novobeogradske strane čuju se zvuci koji najavljuju fantastičnu žurku novog kluba Fantasmo. Ka tom klubu užurbanim korakom približava se Mila. Studira treću godinu matematike na Prirodno-matematičkom fakultetu u Beogradu. Iz Niša je i živi na Studentskom gradu na Novom Beogradu. Tokom studija radi kao konobarica, ne želi da opterećuje svoje roditelje koji izdržavaju njenu mlađu braću. Baš ovog leta ostala je duže u Beogradu zbog novog posla koji je pronašla preko zadruge. Radiće u novootvorenom klubu i dobiće odličan bakšiš. Došla je na vreme, uzela ajncer u ruke i spremila se za posao.

Ispred kluba ogromna gužva. Razna ljudska bića čekaju da uđu u taj klub. Rezervisali su svoja mesta. Očekuju neočekivano. Pecaroš je tu pored, u mraku bez ijednog  svetla peca ribu. Ispred splava zaustavlja se džip za zvezdu večeri.

Hej, to je mladi, ali veoma popularni domaći glumac. Tek rođena zvezda sa 35 godina koja sa neverovatnom lakoćom pozira po tv ekranima. Čovek sa toliko sjajnih uloga u isto toliko domaćih ostvarenja finansiranih direktno iz budžeta Republike Srbije. Hteli ne hteli, morate ih gledati.

Odjednom glumac preskače ceo red ljudi i obezbeđenje ga odvodi u VIP Separe. Oko 1 sat posle ponoći gomila ljudi ulazi u klub, među njima i jedno malo društvance. Gurnuti su na sam kraj kluba da stoje, nisu dobili mesto koje su hteli. Jedan momak iz tog društva reče: „Čoveče, ovo nije fer, zašto su drugima dali naše rezervisano mesto.

-„Daj Marko, znaš ti šta je ovo, ući u ovakav klub je vrhunska stvar“, odbrusi mu Jelena.

Mila je imala veliku tremu od gužve,  krenula je da uslužuje redom od stola do stola. Stalno joj je neko vikao iz VIP separea sjajnog glumca „Daj Džeka još Džeka još Džeka…“ Mila se nervirala što ne može sve da stigne da usluži, da bi joj menadžer rekao : Alo, pusti ove tamo dinara od njih nećemo videti. Ko ih jebe nemoj uošte da im dolaziš. Vidi mala ko šta nosi od garderobe i vrti se oko njih.

Kada je Mila došla do VIP separea dočekao ju je oštar glas. „E slušaj, kad dignem ruku hoću da mi se stvoriš tu, a ne da te čekam pola sata.  Šta je bre ovo znaš li ti ko smo mi!“. Bila je to dama koja je bila sve suprotno od Mile. Pratilja glumca imala je skupu garderobu, još skuplju šminku. Preko puta sebe imala je Milu koju je grizla savest kada kupi komad garderobe skuplji od 2000 dinara. Sva nejednakost ovog sveta isparavala je iz njihovih pogleda. Mili ništa nije bilo jasno. Ugostiteljstvo je valjda delatnost u kojoj treba da uslužiš ljude, sve ljude. Kao što društvo pokondirenog glumca ima pravo na 3 flaše skupog viskija, valjda još neko ima pravo da uživa u svom pivu.

Da li je klub mesto koje spaja ljude ili koje ih deli ? Da li bilo ko zaslužuje da za svoje pare, kolike god da su dobije šikaniranje.

Mila je pokušala da usluži sve goste i pored stalnih intervencija menadžera da se fokusira na deo kluba u kome ima „love“.

Jedan od visokorangiranih gostiju je u jednom trenutku pobesneo. Šta me zajebavaš bre. Lepo sam ti rekao šta da mi doneseš uz viski.

Mila reče: „Izvinite prvi mi je radni dan, velika je gužva odmah ću doneti šta ste tražili.“

-„Jao vidi joj naglasak, seljančica. Da joj damo koji dinar da se obuče hhahaha. Izvoli 100 evra srećnice liči jednom na žensko“ komentarisala je  pratilja.

Mila se rasplakala. Otišla je kod menadžera i zamolila da ne uslužuje više taj sto.

-„Nisi bre normalna, znaš ti ko je ovo. Hoćeš da mi oplete sutra klub u novinama. Ti si njihov rob alo, smej se, skači oko njih. Igraj im ako treba.“

Vraćajući se nazad Mila ugleda društvance koje je treći put doziva bezuspešno, jer sve vreme mora da stoji pored VIP stola. Ipak, nije mogla da izdrži i odnela im je njihov sok.

S obzirom da je VIP ekipa ponovo čekala svoj viski više od 2 minuta, menadžer se razdrao na Milu: „Budalo jedna, nema bakšiša više sve ti oduzimam.!!!““

U tom trenu se videlo da to što joj je stiglo u život zapravo nije posao. Isto kao što ti ljudi koji su došli u taj klub nisu gosti. Vreli letnji pljusak pravio je tačkice po Savi. Provala oblaka.

Od stresa Mila je ispustila flašu i komadići stakla su joj rasekli venu!!! Niko na to nije obraćao pažnju, dok je ona sva krvava i uplakana izašla sa posla. Dok je unezvereno trčala po Ušću unezvereno je za njom trčao ribar. Spreman je bio da se odrekne svog ulova da bi pomogao devojci.

Stavio je Milu u svoj stari Golf i povezao ka bolnici na Bežanijskoj Kosi. Tu ih je primio mladi lekar na specijalizaciji i previo je ranu. S obzirom da je izgubila dosta krvi prenoćila je na Bežanijskoj kosi.

U pauzi, stažista upita ribara čime se bavi. Ribar odgovori da prodaje na pijaci ribu koju ulovi, ali da mu je veći deo ulova propao večeras. Ipak, bitno da je devojka dobro.

Stažista izvadi nekoliko hiljada dinara i reče: „Riba je zdrava, otkupiću Vaš večerašnji ulov i ribu koju ulovite u naredna tri dana“

Ribar ga zabrinuto pogleda i odgovori: „Sine, ne znam koliko ću uloviti. Ti nemaš neke pare, čuvaj ih ti za sebe, ja ću se nekako snaći. Dovoljno je što si mi ponudio.

„Ne dajem ja Vama zato što ste siromašni, nego zato što zaslužujete. I nije ovo milostinja, ovo je kupovina. Ima nas koji ne kupujemo ono što nam nude, nego ono što stvarno želimo. „

Mili je bilo bolje. Krv joj više nije tekla, ali suze jesu: „Majko mila, kakvi su ovo ljudi.Dođeš u veliki grad, učiš da bi imao posao, radiš da bi imao da učiš. Odričes se da bi tvoji imali i ti imao. Mislim jedno, gledam drugo, živim treće. Mene nema na ekranu, ima samo u vozu kojim ću sutra da se vratim nazad. Ponovo ću biti na grbači roditeljima, bez posla. Poslali su me ovde nasmejanu i srećnu, a sad im se ovako vraćam, tužna i ranjena.“

Uvrede i druge lepote – II deo

Nastavljamo tamo gde smo stali, popunjavamo između redova šta fali…

To subotnje jutro direktorka je provela kući odmarajući, čekao ju je važan sastanak.

Oko 18 časova otišla je na splav,  džunglasti splav-kafić koji se za razliku od svih drugih krio od svojih gostiju, osim od onih koji su to mesto smatrali delom svog identiteta.

Fiskalnih računa nije bilo nigde.

Za stolom čekao ju je jedan čovek, otkopčane košulje sa kratkim rukavima i majicom ispod. Bio je to njen…..uvreditelj.  Da li je na pomolu zločin ? Ne, po nekima se on već dogodio.

Uvreditelj reče: „Pa, da nazdravimo i zahvalimo sudu što me je obavezao da ti isplatim mito u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude“

Direktorka je verovala da je do funkcije došla preporukom njenog profesora sa Fakulteta muzičkih umetnosti, budući da je zaista bila odličan student.

Ne, uvreditelj je preko svoje veze ubedio ljude u ministarstvu da je ista lojalna stranci, kao dokaz priložio je lažne viber (ili vajber) poruke sa pozivima za glasanje koje nikada nisu poslate. Njenu spremnost za saradnju dokazao je time što je samoinicijativno vodila đake na političku izožbu finansiranu od strane države. Ona je pak, tada kao nastavnica, to uradila isključivo da bi tog petka otišla kući u 12, ne znajući ko stoji iza te izložbe.

Opoziciju na republici, koja je vlast na gradskom nivou i čiji je bio član je ubeđivao da je ona dvostruki igrač i da se to mora držati u tajnosti.

Kada je postala direktorka ona i taj osrednji umetnik koji je formalno pripadao drugoj struci dogovorili su pakleni plan. Umetnik je imao prijatelja privrednika koji je bio vlasnik turističke agencije i koji je želeo da organizuje ekskurzije za sve razrede.   Mito su dali tako što je umetnik namerno uvredio gospođicu, kako bi ona imala osnov da ga tuži i da na osnovu sudske odluke lepo izvrše primopredaju novca.  Deo tog novca dobio je i umetnik.

Aranžman je bio malo skuplji i roditelji neke dece jednostavno nisu mogli da plate ekskurziju. Ne može se reći da je direktorka na to nešto posebno mislila.  A onda, došlo je do teške saobraćajne nesreće u kojoj je njen brat bio u životnoj opasnosti i od koje je mogao ostati trajni invalid.

Smatrajući to kaznom za svoje grehe, direktorka je otišla da se ispovedi i odlučila da će učiniti sve što može da njen greh bude oprošten. To je rezultovalo time da gradska opština obezbedi gratis za decu čiji roditelji ne mogu da priušte ekskurziju. Opštinari su to videli kao sjajan politički potez.

No, da se vratimo na naše junake.

top view photo of boats on water
Photo by Tom Fisk on Pexels.com

„I, šta nam je ovo trebalo, da li smo mi sada organizovana kriminalna grupa ?“

Umetnik se nasmeja i odgovori : „Ne dušo, ovo je umetnost, prava umetnost. Za ovo si se školovala, ovome bi trebala da posvetiš život.  Ja sam scenarista, ti si interpretator, dok je naš dragi privrednik producent“.

Potom otvori današnje novine i reče:

„Pogledaj ovog jadnog čoveka, novine ga razvlače danima samo zato što je uslikan kako pijan spava u parku i što je pričao kako je imao teške periode u život. Zar je greh biti iskren i opustiti se ?  Potom obrati pažnju na ovu tvoju koleginicu. Plače, publika je ceni i voli zbog najemotivnije pesme koju ona peva svome detetu. Samo je zaboravila da kaže da tu divnu pesmu o njenom detetu nije napisala ona, već X lik. Možda je on i otac hehe.

Ovaj sjajni sportista ide i drži njegovim kolegama pridike o patriotizmu, samo što ponekad pomeša Valjevo i Kraljevo. Sad malo na insta.  HR menadžerka ima jako lep profil, pogledaj ove natpise i slike. Deluje kao dobra i vesela osoba, kojoj je život savršen. Samo što sa tim divnim osmehom i „šansom za sve koja je oduvek bila politika njene kompanije“  laže ljude da će dobiti posao sa bednom platom, a onda ih na razgovoru vređa pod izgovorom da hoće da im ukaže na njihovu realnu situaciju, dok svoje kolege koje su joj potčinjene maltretira.

Okreni  malo televiziju i gledaj popularna autorska dela sa mnogo državnih para upumpanih. Kompozitor filmske muzike, kakav brilijantan rad. Njegova muzika za film koja se sada masovno sluša nastala je pre 5 godina, čovek je samo malo izmenio nešto već napravljeno i zgrnuo pare.

I sada smo mi organizovana kriminalna grupa kako ti reče? Nismo, prvo nema nas četvoro. Drugo, ja tu normu čitam drugačije. Mi smo kao neki loši ljudi, a ove prevare su junaci ?

Ma neće biti….“

 

Direktorka je bila malo zbunjena, oduvek je znala šta neće te zato nikada nije završila u prethodno opisanoj skupini, međutim, nije znala šta tačno hoće.

„Da, ali ipak sam ja uzela mito čoveče.“

Umetnik odgovori: „Koga si oštetila, deca su srećna, čak i oni čiji roditelji nemaju su makar na trenutak osetila kako izgleda kad imaju ? Sticajem okolnosti ti si promenila neke svoje poglede na svet.“

Ovaj lep dijalog prekinuo je konobar koji im je doneo dve egzotične limunade. Bio je to gitarista, direktorkin drug iz muzičke škole.

„Dokle radi ovo džunglasto mesto ?“ , upita direktorka.

scenic view of ocean during sunset
Photo by Johannes Plenio on Pexels.com

„Za one koji znaju da uđu,  nikada se ne zatvara, za one koji ne znaju ne radi nikada.  I dobro je što je tako.  Sa ove tačke se vidi sve,  iza je Singidunum, tamo dalje je Taurunum i kula koja je označavala nekada granicu Ugarskog carstva,  levo je  epicentar noćnog života izgrađen na pesku koji su nasuli omladinci i proleteri,  a u sredini je  Amazonija u Beogradu, lepa i neistražena  kao i tvoj muzički rad.

Molim te napiši kompoziciju koja će tačno opisati sve ono što smo uradili“.

Direktorka odgovori,  „Ne znam da li će biti molska ili durska. Znam da će biti lepa koja god bila od te dve. Nego, baš me zanima koji je naredni scenario, da li će biti nekog ubistva možda sledeći put koje će biti isto ovako opravdano ? „

– „Hahahah, pa nismo mi toliko loši, mi samo nismo toliko „dobri“ kao što smo bili do sada. Čovek je rođen da stvara i da se igra, samo što to u medijima ne možeš nigde pročitati.“

Sledeći scenario uključivao je to da za nekoliko meseci izvade Izvod iz matične knjige venčanih. Svadba: bez prisustva publike, zbog svega što su uradili.  Da nisu ništa uradili, ne bi bilo ni venčanja.

Hvala 🙂

Potpis

 

 

 

Uvrede i druge lepote

 

U ovim teškim vremenima evo jedna priča od mene. Ne pokušavajte ovo kod kuće.

 

 

Jedan čovek, osrednji umetnik srednje poznat (pečen) u medijima, bez formalnog umetničkog  obrazovanja, jednog lepog dana otišao je u medije kao savesni uzbunjivač i rekao:

„Ljudi, da li ste svesni da imate direktorku Gimnazije koja kaže da kad god su deca nemirna, treba im zalepiti jednu lepu vaspitnu šamarčinu da se smire i koja decu sa smetnjama u razvoju naziva retardima i bespomoćnim slučajevima!!!! “ ?

Savesne novine su odmah to prenele i razglasile na sva školska i neškolska zvona, a onda..

33-godišnja direktrorka Gimnazije,  vidno uznemirena, sa izveštajem lekara specijaliste iz Kliničnkog centra Srbije govori da ne može da veruje šta je čula, pita kako će nakon ovakvih laži da izađe pred decu i  odlazi na bolovanje.

Zatim odlazi kod javnog beležnika i overava potpis na izjavi kojom garantuje pod punom krivičnom i materijalnom odgovornošću da nikada nije tako nešto rekla niti pomislila.

Nakon saveta sa advokatom, uvređena gospođica odluči da tuži uvreditelja za naknadu nematerijalne štete za iznos od 120.000,00.

Suočen sa sigurnim gubitkom spora, uvreditelj reši da prizna tužbeni zahtev u celosti, nije želeo čak ni da ide na poravnanje.

Ako ništa drugo, spasio se bar daljih troškova.

Naknadu štete je isplatio odmah, priznajući da je kritičnog dana bio jako iznerviran time što je sin jednog njegovog bliskog drugara pao na popravni  i zbog silnih drugih nekih stvari.

Direktorka je lepo uvećala svoju nastavničku platu na osnovu pravosnažne sudske presude i koliko toliko zacelila rane. Morala je da održi seriju sastanaka sa roditeljima objašnjavajući kako je sve laž i kako je sve montirano jer želi da zaista učini nešto za ovu školu.

Nakon tmurnih došli su lepši dani, javna nabavka za pružanje usluge organizovanja učeničkih ekskurzija, za maturante Italija, za trećake Grčka.

Direktorka se angažovala kao nikada do tad rešena da i svojim delom otkloni svaku sumnju.

Sve to je dovelo do toga da uslovi za izbor najboljeg ponuđača budu strožiji nego ikad, što je trebalo da spreči nemile scene pokvarenih autobusa i loših hotela.

Pobedu za sve razrede odnela je ista kompanija i dobila unosan posao, uz glasno negodovanje ostalih učesnika čiji podneti pravni lekovi nisu doveli do promene.

Aranžman jeste bio nešto skuplji, međutim direktorka je uspela nekako da se izbori da gradska opština obezbedi gratis deci čiji roditelji nemaju sredstava da finansiraju ekskurziju, uspela je da ih ubedi da je dobro za političku promociju.

Zaista, ko bi rekao da će se mlada direktorka tako brzo oporaviti nakon šoka koji je doživela, da će se toliko potruditi oko organizacije ekskurzija.

Starije kolege koje su bile jako nezadovoljne njenim imenovanjem počeli su da menjaju mišljenje o njoj i da je sažaljevaju zbog svega što joj se dogodilo. Ipak, noć pred eskurziju bila je neprospavana.

I zaista, ekskurzija je prošla odlično.

Deca su bila srećna, roditelji zadovoljni, a kolektiv se zalagao da slični uslovi i ista kompanija i naredne godine organizuje ekskurzije.

Jedini problem za malu nestašnu dečurliju je bio taj što nisu mogli da puštaju baš šta žele, direktorka im je prilično branila turbo folk.

Razumimo je, ipak je završila Fakultet muzičkih umetnosti.

Bol zbog nemogućnosti ostvarivanja prava na konzumiranje turbo folka i ostalih šljaštećih pesama brzo je bila anestezirana jednim divnim šopingom u Milanu.

Direktorka je takođe iskoristila priliku da kupi neke krpice, razmišljajući pri tome koja krpica najbolje interpretira njenu ličnost. Ne bi ona o tome razmišljala toliko da joj to nije spomenuo jedan čovek.

 

body of water across sunset
Photo by Public Domain Photography on Pexels.com

A onda, tokom puta, kod saobraćajnog znaka koji je pokazivao skretanje za termoelektranu Krško i pravac za Zagreb, malo blizu granice, usred planina koje je dolina lepo rasekla, pod sjajem aprilskih sunčanih zrakova i dugom koja se pružala poput mosta nad nebom stigla je poruka na Viber (ili vajber kako volite).

„Rekao sam ti da te neću zajebati…  Nadam se da brineš o svojoj dečici da ne budu depresivna kao ja što sam bio pre 15 godina u svojim školskim danima 🙂 🙂 „

Ta poruka ju je navela na razmišljanje do kraja puta na kome su se smenjivali kiša i sunce, kao i u životu valjda.

Ali ko je bila osoba koja je poslala poruku ?

Na pauzi na benzinskoj pumpi direktorka je išla želeći malo da vidi šta rade deca. Starijim profesorima se to nije dopalo, šta radi ta mlada žena koja je juče došla po partijskoj liniji i odmah postala direktor, ona će njih da kontroliše da li dobro obavljaju svoj posao ?

Bilo je tu jedno ćutljivo problematično dete, samohrani roditelj nije imao novca da mu plati ekskurziju te je dobilo gratis.

Direktorka je prišla njegovom razrednom ,starijem profesoru matematike i pitala ga ?

„Kolega, izuzetno cenim Vaše dugogodišnje iskustvo i predan rad, da li imate ideju šta bi mogli da uradimo kako bi ovom detetu mogli da pomognemo ? „

Hmm, direktorka jeste juče došla preko stranke, ali je prva koja se ovako obraćala kolegama.

Dogovorili su se da porazgovaraju sa kolegama da mu malo olakšaju put do PMFa, jedino što mu je dobro išlo i što je zaista volelo bila je informatika.

Autobus je kasno tokom večeri ušao u Srbiju, naravno tabla se nije videla od mraka,  Aerodrom Beograd se zato lepo video i dao signal deci da krenu da se pakuju.

Direktorka je ustala, uzela mikrofon i umesto pesme održaja govor kao pravi prosvetni funkcioner:

„Draga deco, mi ćemo se družiti još do maja, ali želim već sada da vam kažem da sam ponosna na vas i da se nadam da će ovo putovanje ostati urezano zauvek u vašem sećanju, da ćete mu se uvek vraćati i kada ste srećni i kada ste tužni da vas oraspoloži! I to ne samo mislima već i fizički, neki od vas možda i zajedno. Kada položite maturu, vi ste uspešno završili ovu ustanovu obrazovanja i VASPITANJA.Fakultet je samo obrazovna ustanova, nikada više nećete pohađati vaspitnu ustanovu. Ali to ne znači da je formiranje vaše ličnosti gotovo. To znači da sada VI birate ko će uticati na vašu ličnost. Birajte pametno, neka to ne bude onaj ko vam kaže već onaj ko vam pokaže“

 

gray concrete road near brown mountain
Photo by Tomas Anunziata on Pexels.com

Ljudi su se začudili,  šta joj je odjednom? Nije da je ranije bila stroga i tmurna, ali nikada od kada radi nije pokazivala ovoliku brigu.

Da li funkcija zaista promeni čoveka na bolje ? Da li joj se nešto lepo desilo pa želi to da podeli sa drugima ? Ili možda, možda ima ožiljke na duši koje ovim putem leči.

Nije to bio euforičan govor, bio je težak, setan, sa puno emocija kakvih nažalost nema u muzici danas.

Kasne, još uvek tople septembarske noći autobus je stigao i svi su se razišli.

Direktorku je čekala sednica Školskog odbora i jedan poslovni sastanak na prililno neobičnom mestu. Morala je da podnese ona dva jako bitna izveštaja.

Nastaviće se…

 

Javni doček Nove godine kao mera socijalne politike ?

 

Prvo, Srećna Nova godina (sa velikim N) svima kojima to znači !

(Stari) Beograd, 30. i 31.12.2019. godine, 23:00h, plato ispred dome Narodne skupštine:

Kavez namešten na svim prilazimama Narodnoj skupštini sa checkpointovima. Ne,  nije u pitanju otcepljenje Starog grada od ostatka Srbije, nisu ni demonstracije, a nije ni Korida, mada je jednom održana tu blizu na Taš majdanu. U pitanju je doček Nove godine organizovan od strane Grada Beograda. Ima ljudi, ima piva, ima muzike, ima interpretatora da ne kažem izvođača. „Dosta“ ljudi je prisutno i zamislite niko nije morao da plati kartu.  Sve je platio Grad Beograd iz njihovog poreza na nepokretnosti, iz investitorskih  naknada za korišćenje građevinskog zemlji, iz koncerata u Areni koja je gradska kompanija, iz karata za javni prevoz onog manjeg dela ljudi što plaća, iz infostana, iz parkinga…Većina  izvođača je pevala tekstove koji su krajnje simplifikovani, 2-3 reči bez nekog smisla, uglavnom istih, a tamo gde nema reči u skladu sa najnovijim tendencijama iste se izmisle. Samo za razliku od spotova nisam siguran da li se ovde može koristiti autotune. Ova dominantna većina opisana je kao neki novi talas muzički. Jezivo je hladno.

(Novi Beograd), 31.12.2019. godine, park Ušće.

Jezivo je hladno, ledi se krv u žilama. Kaveza nema. Nema ni ljudi, tek po neko ko traži neko mesto gde bi mogao da dočeka Novu godinu, a da to nije u prethodnom pasusu opisano mesto. Taj čovek (ili ta žena) je u velikoj neprilici. Mrak, postaje sve hladnije i hladnije, 00h se približava, slobodnih mesta u kafićima nema treba brzo delovati. Malo je i horor atmosfera. Jbg, tako je to kad se ne rezerviše na vreme.

Na tom praznom i mračnom Ušću takođe ima nečeć pesničkog. Spomenik „Večna vatra“ na kome se nalaze stihovi Branka Miljkovića, pesnika koji je tragično preminuo u svojoj 29. godini od sopstvene ruke. Ipak, zanimljviji je naslov jedne njegove druge pesme koja danas 59 godina nakon njegove smrti dobija sasvim drugo značenje, „Poeziju će pisati svi“. Taj spomenik takođe je podignut iz javnih sredstava kao što je organizovan i onaj doček, da ne kažem koncert.  A Novi Beograd kao takav predstavlja simbol Jugoslavije čiji je deo kulturnog identiteta bio i jugoslovenski novi talas kao muzički pravac. Dosta sličnosti. Verovatno je pre 20 godina doček bio takođe u „tada“ novom talasu.

long exposure photography of firecrackers
Photo by Fabio Eckert on Pexels.com

Neka rezultanta ovoga, nešto:

Kulturno tržište je tržište kao i svako drugo. Na njemu svako ima pravo da nastupa.

Država kao takva, ima i pravo i obavezu da to usmerava, a usmerava tako što krvavo zarađene pare daje onim ljudima koji zaista pokušavaju (ili to uspešno već rade) nešto da stvore, a to što stvaraju jeste njihova originalna duhovna tvorevina (ovako počinje definicija autorskog dela) ili interpretacija originalne duhovne tvorevine. Drugim rečima nije sve što se napiše pesma. S obzirom da  kulturnog sadržaja na tom famoznom dočeku u najvećem delu nije bilo, onda svakako organizovani doček nije deo kulturne politike.

S tim što je itekako moglo i trebalo biti deo kulturne politike, samo da je postojao neko ko bi uređivao taj „kulturni program“. Koliko bi bilo ljudi nije bitno, dobili bi priliku da čuju nešto kvalitetno i na njima je da li će to iskoristiti ili ne. A svedoci smo da na koncertima gde se svira nešto što stvarno jeste muzika ima dosta ljudi i uz skupe karte, isto kao što ih je bilo i pre 20, 30 godina, tada uz nešto jeftinije karte.

Uostalom, kada bi u Narodnoj kuhinji neko pasulj zamenio belim mesom, mislite da ne bi postojali korisnici koji bi se na to žalili ? Zašto, zato što su jeli ono što im je nuđeno i ono na šta su navikli.

Da li je deo socijalne politike? Prilično sporno. Ok, možda neko nema para da ode u kafanu ili gde već. Ali, onda može da ostane kod kuće i da nađe bilo koje drugo mesto na kome bi se po ovoj hladnoći družio sa ljudima.  To može biti i pomenuto Ušće na klupici u parku uz neko prigodno piće, jednako je hladno kao i na Trgu. Uostalom, koliko sam upućen i na dočeku pivo košta. Kao što vidimo, od socijalne politike imamo samo socijalizaciju odnosno okupljanje većeg broja ljudi na jednom mestu. Pa sad, možda uz tu muziku neko može nekoga da upozna, da popriča, da se oseća zadovoljno među drugim ljudima jer svi smo mi socijalna bića, da okači neku sliku na insta ili fb, da priča gde je bio itd…

U takvoj atmosferi neko se i može smuvati ili započeti isti proces. Ko se kako snađe, a “ ko umije njemu dvije“ kao što kaže stara narodna poslovica 😉 .  Šteta jedino što nije leto, tada nije jezivo hladno već jezivo vrelo (umesto minus 5 plus 40),  moda se prilagođava  meteorologiji te je vidljovst bolja, a i ljudi su nekako opušteniji. Kalendar je za razliku od Australije u Srbiji neumoljiv.   Naravno, „muzika“ koja trešti ne daje svima istu početnu poziciju, tako je uvek u životu.

close up of two flute glasses filled with sparkling wine wuth ribbons and christmas decor
Photo by VisionPic .net on Pexels.com

Neko će reći pa bitno je da se ljudi dobro provedu. Ok,  pa zar država mora da troši svoje pare da nekome organizuje dobar provod ?  Zar ne može biti dobar provod i uz neki drugi umetnički sadržaj ? Zar ne može neko da se dobro provede i bez trošenja javnih para ako mu samo određeni način provoda odgovara ?

Saberi, oduzmi, doček je bio jedan od (mnogobronih) dobrih događaja za druženje i muvanje  te večeri plaćen od gradskih para (oivičen kavezom i obogaćen takvim „muzičkim“ sadržajem kakvim je obogaćen)  i to je to. Uz sve negativne posledice koje direkno prouzrokuju menjanje identiteta našeg grada. Mogao je biti i nešto mnogo više od toga.  Nezaboravite i da su potrošene pare uvek imale svoju alternativnu svrhu u koju su se mogle potrošiti.

E da, vatromet je bio stvarno lep.

Možda će i biti jednoga dana, do tada voli vas MJ.